Glumačka legenda Žarko Laušević preminuo je juče, u 63. godini života, nakon kraće i teške bolesti.
Život glumca Žarka Lauševića promenio se iz korijena jedne ljetnje večeri 1993. godine. Dramski ujmetnik je u jednom podgoričkom kafiću hicima iz pištolja ubio Dragora Pejovića i Radovana Vučinića, a ranio Andriju Kažića.
Osuđen je na 13 godina zatvora zbog dvostrukog ubistva. Ta je presuda, nakon žalbi, potvrđena 1994. godine. Kaznu zatvora izdržavao je u Spužu i Požarevcu. 2003. pomilovao ga je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić. Nakon ukidanja presude od strane Saveznog suda, po ponovnom pretresu februara 1998. godine izrečena mu je kazna 4 godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Budući da je u tom trenutku već izdržao 4-5 godina, pušten je na slobodu.
Laušević je u strahu
otišao u Ameriku, gdje je živio u ilegali nekoliko godina, dok ga nisu uhapsili zbog toga što nije imao vizu.
– Bio sam u žestokoj ilegali više od deset godina i radio sam samo poslove gde ti ne treba ni znanje jezika ni papiri… U tom momentu naša ćerka Jana je bila mala. Trebali smo da nađemo ženu da je čuva, a to se plaćalo 15 dolara na sat. Moj moleraj 13, pa sam, shvatio da treba da obrnemo stvari. Bavio sam se decom neko vreme, volim da kuvam i budem domaćica – rekao je Laušević u jednoj emisiji.
Jedan od bitnih datuma koji su obilježili cijeli ovaj tragičan događaj u kome su izgubljena dva mlada života je jul 2009. kada su dvije sestre poslale pismo “javnosti u Srbiji.” Slavica Vučinić i Slavka Janošević iz Podgorice, sestre pokojnog Radovana Vučinića napisale su u pismu da je jedino očekivanje porodice da Žarko Laušević do kraja odsluži pravosnažnom presudom dosuđenu kaznu, jer, kako su navele, ne ispunjava uslove za njeno smanjenje po bilo kom osnovu.
– Od ubistva u kafiću ’Epl’ prošlo je 16 godina. Za to vreme, navodnoj osveti bili su dostupni i deca Žarka Lauševića i Branimir Laušević sa porodicom i njihova sestra, pa u jednom trenutku čak i sam Žarko. I? Šta im se dogodilo? Ništa i što se porodice Vučinić tiče – ništa im se i neće dogoditi – dodaje se u pismu.
Prema njihovoj ocjeni, i sada se iskrivljuju neke činjenice “iz te strašne noći, kako bi se umanjio značaj Lauševića i uvećao značaj postupaka ubijenih, odnosno Radovana Vučinića i Dragora Pejovića”.
One su navele da smatraju da se ponovo u medijima navode “konstrukcije, kojima dio srpske tzv. kulturne javnosti i neki političari pokušavaju da događaj u podgoričkom kafiću prevedu kao divljaštvo grupe lokalnih mladića, koji su zasluženo dobili što su tražili od “nedužnog” Žarka Lauševića i njegovog brata Branimira, pa čak i da se cijele porodice Vučinić i Pejović prikažu kao “gomila ludaka i divljaka željnih osvete”. Kako ističu, te konstrukcije su smišljene kako bi se stvorila klima za pomilovanje Lauševića.
S druge strane, sada već pokojni Momir Bulatović, nekadanji predsjednik Crne Gore i Vlade Savezne Republike Jugoslavije, izjavio je jednom prilikom da je odbio da pomiluje Lauševića.
– Da, odbio sam da pomilujem Žarka Lauševića. To je jako težak i tužan slučaj. Abolicija u takvim stvarima ima smisla ukoliko druga strana nema ništa protiv. U svakom krivičnom postupku postoji oštećena strana i nju morate da pitate. Žarko Laušević je jedan divan glumac i imali smo prilike da se družimo godinama. Užasno mi je teško što znam sve detalje toga, a po prirodi posla sam morao da znam. Dobio sam tu molbu za aboliciju. Kontaktirao sam porodice oštećenih i oni su rekli – ne. Vi nemate pravo, ni ljudsko, da napravite aboliciju – rekao je Bulatović svojevremeno za “Balkan info”.
