PORUKU SAM SLUČAJNO POSLALA SVOM SVEKRU

Djeca od najranije dobi spontano pokazuju zanimanje za kretanje, a mnoga oponašanjem aktivnosti koje su vidjela na igralištu, u parku, dječjem vrtiću, školi ili na televiziji pokazuju i izravan interes za sportske aktivnosti. Dobro je podržavati ih jer mogu višestruko profitirati od sporta: unaprijediti motoričke sposobnosti, usvojiti osnovne oblike kretanja ili barem steći nove prijatelje.

Za izgrađivanje slike o djetetu, valja imati u vidu da predškolsko dijete ima određene osnovne potrebe te da se može utjecati na razvoj nekih njegovih osobina i sposobnosti:

• osnovne tjelesne potrebe – za zrakom, hranom, kretanjem, igrom, boravkom u prirodi i dr.;
• morfološki status djeteta – njegovanje mišićnih reakcija potrebnih za održavanje stava tijela i ravnoteže;
• taktilna i mišićno-zglobna osjetljivost, te nervno-mišićna osjetljivost;
• usavršavanje prirodnih oblika kretanja: puzanje, hodanje, trčanje, skakanje, provlačenje, penjanje, guranje, vučenje, potiskivanje, bacanje, hvatanje, dizanje, nošenje, kotrljanje i kolutanje;
• povećanje otpornosti organizma na nepovoljne utjecaje i okoline dr.

Djecu najviše privlači činjenica da je bitna ideja sporta zapravo IGRA. U djetinjstvu se dijete treba igrati jer je to njegova prirodna aktivnost, odnosno prevladavajući oblik aktivnosti u predškolskoj i ranoj školskoj dobi. Kao igra, sport istodobno i motivira, potiče i održava interes djeteta početkom i tijekom aktivnosti, te olakšava proces stjecanja novih spoznaja, vještina i navika. I situacije tijekom sportskih natjecanja po mnogim obilježjima imaju karakteristike igre. Igra ujedno može biti pokazatelj djetetovih problema: nesigurnosti, agresivna ponašanja, nervoze, neprihvaćenosti, teškoća vezanih uz voditelje i vođene.

Bavljenje sportom zadovoljava primarnu djetetovu potrebu za kretanjem. Kretanje je iznimno važno za djetetov cjelokupan razvoj, uključujući razvoj spoznaje i rano učenje. Uz to, omogućuje mu da se pojača opća razina aktivacije svih fizioloških funkcija i resursa organizma, te se na taj način pospješuje i njegovo funkcioniranje, uz izmjenu tvari i bržu eliminaciju onih štetnih iz organizma (disanjem, ubrzanjem metabolizma, itd.). Najmlađa djeca imaju jako veliku potrebu za kretanjem, jer upravo tako upoznaju svijet koji ih okružuje, razvijaju osjetila, uče i stječu kontrolu nad vlastitim tijelom. I što je najvažnije, sport omogućava i ostvarenje viših razina potreba. U sportu dijete stječe samopouzdanje i osjeća se sigurnije, upoznaje druge ljude i djecu, te se zbližava s njima, potvrđuje svoje sposobnosti, postiže društveno priznanje itd. Dakle, zadovoljava motive sigurnosti, ljubavi, poštovanja, pa čak i samoostvarivanja.

Već su u četvrtoj godini djetetova života zadovoljeni neki preduvjeti za bavljenje jednostavnijim sportovima. Djeca počinju razumijevati pravila igre i donekle su sposobna poštivati ih. Postaju sposobna za međusobnu suradnju, ali i natjecanje.

Djeca se pritom moraju osjećati sigurnima. Dakle, treba osigurati preduvjete da se mogu osjećati fizički sigurnima u okolini u kojoj se kreću, igraju, vježbaju i provode sve životne aktivnosti. Mogućnost ozljede minimalizira se mjerama nadzora odraslih i mjerama prevencije, kao što su uklanjanje opasnih predmeta s igrališta ili iz prostora u kojem djeca borave. Osjećaj sigurnosti daje i maksimalna jasnost i jednostavnost zahtjeva koji se postavljaju pred djecu, a pružaju je i odrasli koji se brinu o njima i njihovim potrebama.

Uspješno učenje o pravilima sporta, pa i stjecanje navike ustrajnosti da se nešto novo nauči, može na zdrav način zadovoljiti potrebu za moći kod djeteta. Sama činjenica da usvaja nove vještine, ali i spoznaja da kroz sportsku aktivnost može biti prihvaćeno u grupi posve nepoznate ili slabo poznate djece, omogućuje mu da ostvari potrebu za moći. Pritom je važno dijete upozoriti da je bitno truditi se i nastojati biti bolji nego prije u nekoj aktivnosti, a rezultat (pobjeda ili poraz), a osobito usporedba s drugima, trebaju biti u drugom planu. Svatko je u nečemu bolji ili lošiji, netko vježba dulje i ustrajnije, i to djetetu treba razjasniti.

Pružanjem mogućnosti da dijete samo odabere sportsku aktivnost kojom se želi baviti, ozbiljno ili samo da je upozna, zadovoljava njegovu potrebu za slobodom. Dijete treba pustiti da uči vlastitim tempom, sve dok mu to ne postane naporno, i pritom ga razuvjeriti u težnji da bude najbolji u svemu. No, dobro je rastumačiti mu granice slobode i naglasiti važnost pravila sportske igre, te da pridržavanje pravila igre može utjecati na to koliko će ga vršnjaci suigrači prihvatiti i kao prijatelja i kao partnera u igri.

Kroz sportske aktivnosti zadovoljava se i dječja potreba za pripadanjem, jer ekipu mogu sačinjavati djeca različita socioekonomskog statusa, spola i dobi, čime se razvija sposobnost za suradnju. Kao savjesni član sportske momčadi, dijete će se osjećati ponosno ako je prihvaćeno, porast će mu samopoštovanje i osjećaj poštovanosti od drugih.

Većina sportskih aktivnosti može se smatrati igrom i zabavom. Premda su zahtjevi, osobito u starijoj dobi, često vrlo ozbiljni, igra je ono što djecu zapravo najviše privlači. Neka bitna obilježja igre su njezina zabavnost, razonoda i mogućnost opuštanja. Slobodno uključivanje u aktivnosti i isključivanje iz njih, te djetetov slobodan odabir sporta i načina na koji se želi baviti njime, preduvjeti su zabavnosti.

Obilježja sporta za najmlađe: trening bez prisile, po vlastitom izboru djeteta, s pozitivnim učincima na zdravlje i raspoloženje.

Mnoga istraživanja dokazala su pozitivnu povezanost bavljenja sportom i socioemocionalnog razvoja. Djeca koja se bave sportom u pravilu su bolje socijalizirana, otvorenija, samopouzdanija, otpornija na stres. Međutim, sport nije jedina aktivnost kojom se čovjek u životu bavi, pa ne treba vjerovati da će isključivo bavljenje sportom pridonijeti boljoj socijalizaciji i uspješnijem funkcioniranju. Vrhunskim sportom bavi se relativno malo ljudi, a rekreativaca je jako puno, pa je bavljenje sportom preširok pojam da bi se jednostavno zaključilo kako je recept za sretan život isključivo bavljenje sportom. Ipak, može se dati popis poželjnih utjecaja sporta na djecu:

• sportska aktivnost pozitivno djeluje na razvoj ličnosti tako što pomaže procesu djetetove socijalizacije, razvija poželjne osobine, nudi pozitivne modele ponašanja, stvara korisne navike i smanjuje patološke oblike reagiranja;
• djeca koja se bave sportom su emocionalno stabilnija, samouvjerenija od nesportaša, pokazuju veću ekstrovertiranost i manji neuroticizam;
• stvara pozitivne emocije kod sudionika sportskih aktivnosti (sudjelovanje u “važnim” aktivnostima, pripadnost grupi);
• uživanje u sportu smanjuje stres doživljen nakon natjecanje; dakle, uz činjenicu da voli sport dijete će lakše podnijeti i napore, poraz ili doživljenu “sudačku nepravdu”.

Usmjeravanjem djece na igru, pokret i sport upućuju im se poruke ohrabrenja i poticaja: Svatko je u nečemu uspješan, netko više, netko manje. Netko je bolji u sportu, netko u drugim područjima. Od sportaša se očekuje napredovanje. Uvijek treba nastojati biti uspješniji nego prije, a poštovati one koji su manje uspješni, ako se i oni trude.