Kada roditelji ostare, a posebno kada više nisu u stanju da se brinu o sebi, mnogi ljudi razmišljaju o smještaju roditelja u starački dom .
Ove odluke nikada nisu lake, a tu je i osuda društva . Jedna žena odlučila je da ispriča zašto je odlučila da svoju majku smjesti u starački dom i kako joj se život zbog toga popravio.
NE PROPUSTITE
“Jednog dana sam došao sa posla i zatekao vrata širom otvorena . Utrčao sam u stan i čuo vodu u kupatilu. Voda je iz kade prelivala na pod i već je počela da izlazi u hodnik. Zvala sam moja majka, ali niko nije odgovorio.
Šta da radim, gde da idem? Gde da je sada nađem , pomislio sam.
Otišao sam do komšija koje su mi rekle da su je videle kako sedi na klupi sa drugim bakama iz komšiluka ispred ulaza u zgradu. Pobegao sam tamo i našao je kako sedi sa tim ženama i priča . Gledali su me kao da nisam normalan.
Mama je na prvi pogled izgledala sasvim normalno, ali nisu znali da ima Alchajmerovu bolest i da je već imala dosta agresivnih epizoda. Ubedio sam je da ide kući, usput razmišljajući šta da radim s njom. Ne mogu je više ostaviti samu. Ne mogu biti s njom cijelo vrijeme. Zaposlen sam, i iskreno, nisam ni htio svo slobodno vrijeme u životu posvetiti samo brizi o njoj. Hteo sam ponekad da izađem sa prijateljima, da upoznam nekoga…
Dugo sam se borila sa osjećajem da je izdajem, da sam loša osoba, posebno u trenucima kada je ona pogubljena. Onda me je strašno iznervirala. Kada je napunila 84 godine počeli su sve češći napadi i agresija. Kada bi joj neko došao u posjetu, pucala bi u ljude iz svega što joj dođe pod ruku. Svaki dan je počinjala da ostavlja otvorene slavine, bacajući svu svoju odjeću u kadu, umivaonik…
Odlučio sam – moram je smjestiti u dom. Našao sam jednu koja je specijalizovana za problematične starije osobe. Tamo će imati stalan nadzor koji joj ne mogu pružiti i odličnu njegu.
Mama je tamo godinu dana. Počeo sam bolje da radim, jer sam psihički smireniji i odmorniji. Moj društveni život je počeo da se poboljšava . Moje misli su konačno sređene…
Svaki vikend posjećujem majku. I znam da je s njom sve u redu. Ipak, nešto mi ipak daje mir… Da li sam mogao više za nju? Da li i ti mene osuđuješ?”