Sa novčanicom od 10 dinara više ništa ne možete da kupite, ali ako posedujete onu iz 1885. godine – 10 dinara vredi mnogo, mnogo više.
Kako tvrde kolekcionari za nju u Srbiji danas možete da dobijete od 3.000 do 8.000 evra. Ova novčanica je vredna zbog toga što je retka. Veliki deo tih novčanica povučene su iz upotrebe, a deo njih je izgubljen pa su upravo iz tog razloga “pravo malo bogatstvo“.
Hartija ove novčanice je bela, sa vodotiskom oznake vrednosti (“DESET DINARA “ – ćirilicom). U literaturi se navodi da je hartija prevučena žutom mrežicom, a tehnolozi objašnjavaju da je u pitanju impregnacija hartije.
Graver za novčanicu od 10 dinara iz 1876. godine bio je L. Dumont iz Pariza, a nije poznato ko je izvršio prepravke klišea za ovu novčanicu iz 1885. godine. Veličina novčanice je 131 x 96 mm. Na licu banknote su crteži i tekstovi. Glavni tekst se nalazi na sredini lica.
Na novčanici se nalazi: u sredini gornjeg dela je crtež poprsja kralja Milana Obrenovića (knjaz srpski 1868-1882., kralj Srbije 1882-1889); u sredini donjeg dela je grb Kraljevine Srbije; sa leve strane je crtež žene u narodnoj nošnji, sa snopom žita i srpom; sa desne strane je crtež srpskog vojnika onog vremena sa puškom.
Ispod ženske figure je ovalni okvir, u kome je tekst “Zakon od 23. Septembra 1885.“ (što će reći Zakon o izmeni i dopuni Zakona o Narodnoj banci od 6. januara 1883. godine), a ispod crteža vojnika je takođe ovalni okvir u kome je tekst “§ 145 kr. zak. falsifikovanje banknota kazni se robijom“. Ispod grba je uokvirena cifra “10″.
Strast sakupljanja starog novca u Srbiji nije ni približno retka kao skupocene novčanice. Ovim hobijem se bavi par desetina hiljada ljudi, a za najvrednijim primercima vlada prava pomama. Ovaj hobi naziva se i numizmatika, a u Srbiji postoji najmanje tridesetak numizmatičarskih udruženja i čak 10.000 hiljada slobodnih kolekcionara.
Supruga je kosu vezala u rep kako joj ne bi išla u oči dok kuha, čisti ili grli djecu. Kod kuće je nosila mekane trenerke, široke majice koje su bile zgodne za stajanje kraj šporeta, dok briše podove ili širi tek opran veš.
Samo za praznike oblačila je elegantne bluze i široke suknje, stavljala velike minđuše u uši, bezbroj narukvica na ruke i djecu vodila u crkvu ili na festivale. Išli su bez mene. Nisam volio te događaje, a i bio sam umoran. Pa, ne baš toliko umoran, ali to mi je bio dobar izgovor za porodicu. Kada bih ispratio njih, sjedao sam u kola i išao do ljubavnice.
Da, prevario sam ženu!
Ljubavnica je nosila kosu puštenu niz leđa. Nije joj smetala jer ona nije kuhala, nije imala dhecu. Kod kuće je nosila eleganti ogrtač, dok se ispod nazirao čipkani donji veš. Nigdje nije žurila. Niko joj nije skretao pažnju sa mene (nije brinula ni o djeci ni o starim roditeljima).
Dok je supruga bila jedna od onih domaćica koja u jesen revnosno slaže milion tegli sa zimnicom u ostavu, ljubavnica je voljela da ide u suši bar. Obožavala je egzotična jela, a ja sam uz nju naučio da jedem “sa štapićima”.
Kada sam prvi put upoznao ljubavnicu i prevario ženu, porodica mi je postala teret. Meni se činilo da supruga ima samo jedno pitanje za mene: kad će plata? Djeci je uvijek nešto trebalo: cipele, ranac za školu, pribor ….
Ljubavnica mi je uvijek poklanjala neke sitnice, prijatne poklončiće koje sam vešto skrivao od žene. I ja sam njoj davao poklone, koje je ona sama birala.
Supruga je i nakon par godina i troje djece, ostala vitka. Bilo mi je sasvim uredu da je predstavljam kolegama na poslu. Bila je uzorna žena.
Prijatelji su već navikli na moj dvostruki život. Zavidjeli su mi na ljubavnici, ali su voljeli da dođu kod mene kući, da ih ugosti moja žena koja je vrhunski spremala baklave, pite, torte….Malo njih je imalo sreće da oženi takvu domaćicu.
Napuštajući moju kuću, u glavi im se uvijek motalo isto pitanje: “Pa, šta ova budala još želi, pored ovakve žene….”
U takvim trenucima bio sam veoma ponosan na svoju porodicu, jer sam imao udoban i čist dom, lijepu i pametnu suprugu i djecu.
Vrijeme je brzo prolazilo, život se nije bitno mijenjao. Navikao sam se na ljubavnicu, isto kao i na suprugu. Shvatio sam da se plašim da je ne izgubim. Nikad joj nisam priznao ljubav ni da ću napusiti porodicu zbog nje, ali sada sam počeo da joj pričam o osjećanjima, jer se pojavila velika ljubomora.
Misli da bih mogao da izgubim suprugu, nikad me nisu opterećivale. Toliko sam je smatrao dijelom sebe, kao da je ona moja produžena ruka.. Nikad nisam ni pomislio da bih mogao ostati bez nje…
Jednog dana supruga je saznala za ljubavnicu. Bio sam pred izborom. Tačnije, da budem sasvim iskren, ostao sam bez izbora. Ostalo mi je da se borim za jednu od njih. Baš u tom momentu sam shvatio da sam sve ovo vrijeme bio strašno usamljen.
Imao sam obe: ljubavnicu i ženu. Žena koja je bila lijepa i prijatna, od kuće pravila dom i rodila mi djecu, i s druge strane ljubavnicu koja je prijala mom egu.
Ali, ja sam varao obe.
Na kraju sam odlučio da budem sam, jer imao sam obe, a nisam volei ni jednu. Vrijeme je bilo da zavolim sebe…
BONUS: 👇🏻 🤩 🤩 👇🏻
Kako god nije obvezno imati stolicu svaki dan, tako i kod svakodnevnog pražnjenja može biti riječ o zatvoru, tako da je bolji pokazatelj zatvora kod djeteta koliko teško, a ne koliko često obavlja nuždu
Zatvor stolice (opstipacija) vrlo je čest problem kod djece s kojim se suočavaju roditelji i liječnici. U nastavku možete naći odgovore na pitanja što je to zapravo zatvor, zašto i kako taj problem nastaje te kako ga uspješno rješavati i ponovno uspostaviti normalno pražnjenje crijeva.
Neprobavljeni i neiskorišteni ostaci
Stolica se sastoji od neprobavljenih dijelova hrane i od vode pa njezina tvrdoća ovisi o tome što jedemo i koliko tekućine pijemo. Hrana putuje kroz tijelo od usta preko jednjaka do želuca, u želucu i tankom crijevu se probavlja, a ono što organizam ne iskoristi pretvara se u izmet i prolazi dalje kroz crijevo do čmara. U debelom se crijevu voda iz probavne cijevi „vraća“ u tijelo, a stolica postaje sve gušća. Što se crijevo sporije prazni, to stolica postaje siromašnija vodom i tvrđa.
Prehrana siromašna hranom biljnoga podrijetla i neprobavljivim vlaknima pogoduje zatvoru. To su slatkiši, pekarski proizvodi od bijelog brašna i općenito rafinirani šećer i rafinirane žitarice. Mliječna hrana u velikim količinama (većim od tri do pet dl dnevno) također loše utječe na stolicu, odnosno čini je tvrđom. S druge strane, rad crijeva potiče hrana bogata vlaknima (npr. jabuke, naranče, prezrele banane, kruške, bobičasto voće, šljive, suho voće, grahorice, artičoka, bademi, pekarski proizvodi od cjelovitih žitarica, pšenične ili zobene posije, mekinje, sjemenke lana).
Ne zatomljavati nagon
Kad izmet stigne do čmara, proširi završni dio crijeva, što osjećamo kao nagon na stolicu. Tada počinje voljni dio obavljanja nužde: povisimo tlak u trbuhu i opustimo mišiće dna zdjelice, odnosno istisnemo stolicu iz tijela. Ako se umjesto toga nagon zatomi i stolica zadrži, ubrzo više ne osjećamo potrebu za obavljanjem nužde, a ako se to češće događa, crijevo će se naviknuti na prošireno stanje pa će se trebati sve više i više ispunjavati da bismo osjetili nagon na pražnjenje.
U procjeni konzistencije stolice korisna može biti primjena Bristolske skale stolice (prilagođeno iz Lewis SJ, heaton KW. Stoll form scale as a useful guide to intestinal transit time. Scand J Gastroenterol. 1997; 32: 921.)
Veliku nuždu najlakše je obaviti u sjedećem položaju, s koljenima blizu prsiju (kao kad se čuči – položaj djeteta na kahlici). U tom položaju u tijelu se završni dio crijeva izravna pa je lakše ispustiti stolicu, dok noge imaju čvrsto uporište i lakše je tiskati, odnosno povisiti tlak u trbuhu. Stoga, ako dijete obavlja nuždu u WC školjku, pod njegove noge treba podmetnuti klupčicu i tako oponašati čučeći položaj.
Kada govorimo o zatvoru
Većina djece od prve do četvrte godine života ima jednu do dvije stolice dnevno, a poslije obično jednu. No, s obzirom na to da se ljudi međusobno razlikuju po ritmu pražnjenja crijeva, nije „obvezno“ imati stolicu svaki dan. S druge strane, i kod svakodnevnog pražnjenja ustvari može biti riječ o zatvoru. Zapravo, bolji pokazatelj zatvora je koliko se teško, a ne koliko često obavlja nužda. Stoga možemo reći da dijete ima zatvor ako:
obavlja nuždu manje od tri puta tjedno;
ima vrlo veliku, suhu ili tvrdu stolicu, bez obzira na učestalost;
ima teškoće s pražnjenjem crijeva – osjeća potrebu, a ne može obaviti nuždu, ima bolove kod pražnjenja ili mu povremeno „pobjegne“ malo stolice i zaprlja donje rublje.
To nije tako rijetka pojava jer gotovo svako četvrto dijete povremeno ima teškoće s obavljanjem velike nužde. Najčešće se javlja u male djece kad se odvikavaju od pelena i u školske djece. Većinom nije riječ o pravoj bolesti, nego o funkcijskom poremećaju koji narod obično zove „lijena crijeva“. Upravo o tome je ovdje riječ, a zašto se događa, lako je razumjeti kad znamo kako se stvara stolica i obavlja velika nužda.
Zašto nastaje
Zatvor je posljedica voljnog zadržavanja stolice ili nemogućnosti da se ispusti prevelika i pretvrda stolica. Djeca izbjegavaju obaviti nuždu iz više razloga, što svjesnih, što podsvjesnih. Nekad potisnu nagon jer ne žele prekinuti igru, nekad je razlog nepoznata sredina. Događa se to nerijetko i kod odvikavanja od pelena, osobito ako dijete još nije dovoljno zrelo i spremno na taj korak. I roditelji nehotice sami često pridonose stvaranju problema tražeći „idealne“ uvjete za obavljanje nužde. Starijoj djeci često je neprihvatljivo koristiti WC u školi tijekom odmora, a za vrijeme nastave nastavnici im rijetko dopuštaju izaći iz razreda. Dakle, razloga za odgađanje je nekoliko, ali svi za posljedicu imaju isti rezultat – teže pražnjenje kasnije.
Začarani krug i komplikacije
Ponekad dijete zadržava stolicu jer se sjeća prethodnog neugodnog iskustva bolnog pražnjenja suhe i tvrde stolice pa se, u želji da izbjegne bol, ukoči ili opire nagonu cupkajući, stišćući noge i mijenjajući položaj tijela. Čak može postati i pravi „majstor“ u uvlačenju umjesto ispuštanju stolice. Tako se pokreće začarani krug u kojem se zatvor samo pogoršava: što dijete dulje odgađa pražnjenje, to je stolica voluminoznija i tvrđa, a kad konačno obavi nuždu, čini to s naporom, uz bolove. Ponekad zbog naprezanja može doći do oštećenja sluznice ili pucanja kože u okolici čmara, zbog čega se pojavi i malo krvi.
Ne prekine li se taj nepovoljni krug zbivanja, stolicom se ispuni velik dio crijeva od čmara prema gore, što uzrokuje bolove u trbuhu jer je rastezanje crijeva bolno. Ujedno se apetit smanji i trbuh izboči, s tim da se preko trbušne stijenke može napipati zaostala tvrda stolica. Sljedeća neugodna komplikacija je bježanje stolice, odnosno nevoljno ispuštanje malo izmeta u gaćice više puta tijekom dana. Dijete to ne čini namjerno i nije unaprijed svjesno da će nešto „pobjeći“ jer je riječ o maloj količini tekuće ili mekane stolice koja je „zaobišla“ tvrdi grumen na izlazu iz debelog crijeva.
Uočiti i reagirati na vrijeme
Važno je pravodobno prepoznati da dijete ima zatvor kako biste mu pomogli da prebrodi teškoće s obavljanjem nužde prije nego što se pokrene opisani začarani krug nepovoljnih događaja. Dakle, nemojte dopustiti da se opstipacija pogorša i na vrijeme uočite znakove zatvora kod djeteta:
stolice s razmakom od više dana;
bolovi kod pražnjenja;
nadutost i bolovi u trbuhu;
neuspješni pokušaji obavljanja nužde;
voljno zadržavanje stolice;
mala količina krvi kod brisanja nakon velike nužde;
stolicom zaprljano donje rublje.
Što možete poduzeti
ponudite djetetu mnogo hrane bogate vlaknima, sušeno voće, bademe, a većem djetetu i kikiriki;
izbjegavajte slatkiše, pekarske proizvode od bijelog brašna i rafiniranih žitarica, veće količine mlijeka i mliječne hrane te klasične grickalice;
uz hranu bogatu neprobavljivim vlaknima ne zaboravite na dostatan unos tekućine – ako dijete ne pije dovoljno vode da “ispere” crijeva, vlaknasta hrana može čak pogoršati zatvor. Malom djetetu osigurajte barem dvije do četiri čaše vode dnevno, a školskom djetetu četiri do šest čaša;
potaknite tjelovježbu i kretanje jer se tako pokreću i crijeva,
poboljšajte položaj djeteta na WC školjci i pazite da mu noge imaju čvrsto uporište;
potaknite dijete da svakodnevno obavi nuždu približno u isto vrijeme, najbolje nakon obroka (neka desetak minuta sjedi na kahlici ili WC školjci). Ustrajte na tom „treningu“ i pohvalite dijete za trud, osobito ako uslijedi stolica;
ako stolica izostane tri dana, prvo pražnjenje možete olakšati primjenom pripravka u obliku čepića ili mikroklizme neutralna sastava;
nemojte odustati od tih postupaka nakon prvog uspješnog pražnjenja jer se obično još dosta sadržaja u crijevima treba pokrenuti. Neka „zdrava prehrana“ i redovitost u obavljanju nužde postanu svakodnevna navika;
ne poluče li opisane mjere uspjeh i zatvor dulje traje, vjerojatno je mnogo nagomilane stolice u crijevima. U tom slučaju posavjetujte se s liječnikom o primjeni lijekova za omekšavanje stolice i poticanje pražnjenja.
Ljekovita sredstva protiv zatvora
Na tržištu postoji više vrsta laksativa u formi čepića, ljekovitih „bombona“, sirupa i slično kojima možete pomoći djetetu u borbi protiv zatvora. Oni u slobodnoj prodaji u pravilu su bezopasna sredstva, no za najbolje rezultate ipak je mudro najprije razgovarati s liječnikom koji će vas savjetovati o odabiru, kao i optimalnom načinu primjene i duljini terapije. U djeteta u kojeg zatvor dulje traje i koje ima nagomilane stolice u trbuhu rad crijeva teško će se pokrenuti samo primjerenom prehranom bogatom vlaknima. Da bi se crijeva očistila, bit će potrebno primijeniti sredstvo za omekšavanje stolice. U tom slučaju najbolji su osmotski laksativi, čija je prednost pred ostalim sredstvima protiv zatvora u tome što ne izazivaju navikavanje i ovisnost o lijeku. Djeluju lokalno (u crijevu) i ne prelaze u krv. Oni navlače vodu iz tijela u crijevo, povećavaju obim stolice, omekšavaju je i tako pokreću crijeva. Nekoj djeci u početku treba dati velike doze laksativa da bi se crijevo očistilo od zaostataka.
Ako je uz čmar i završni dio crijeva pun tvrde stolice, kao pomoć za početno pražnjenje može se upotrijebiti čepić neutralnog sastava. Čepić mehanički podraži završni dio crijeva, a kad se otopi, njegov sadržaj obloži stolicu i malo je omekša, što olakša i dodatno potakne pražnjenje. Čepiće koristimo kao „izlaz u nuždi“ jer, u pravilu, treba izbjegavati svako diranje područja oko čmara (većina djece toga se boji i opire se).
Bez obzira na to o kojem je pripravku riječ, laksativi nisu trajno rješenje, nego pomoć i premosnica dok se ne usvoje dobre navike u pogledu prehrane i pražnjenja crijeva. Razdoblje prilagodbe traje različito dugo, a ponekad je nakon početnog čišćenja crijeva potrebna i višemjesečna terapija u manjoj dozi.