Želudac veoma važan organ u našem organizmu

Hashimotova bolest (Hashimoto tireoiditis) je kronična je upala štitne žlijezde koju je prvi opisao Hashimoto 1912. Nastaje zato što imunosni sustav stvara antitijela koja napadaju i oštećuju tkivo štitnjače, što rezultira upalom štitnjače i oštećivanjem stvaranja hormona štitnjače što na kraju dovodi do hipotireoze.

Spada u skupinu autoimunih bolesti, a još uvijek je slabo poznat uzrok koji dovodi do pojave autoimunog procesa usmjerenog na tkivo štitnjače. Kao mogući uzroci navode se virusna infekcija, stres, krvarenje u području žlijezde, terapija radioaktivnim jodom i dr.

S obzirom na to da u nastanku Hashimoto tireoiditisa bitnu ulogu imaju autoimuni čimbenici, ta bolest ponekad može biti praćena drugim bolestima autoimune prirode, kao što su perniciozna anemija, reumatoidni poliartritis, sistemski lupus eritematodes, Sjögrenov sindrom, Addisonova bolest (smanjenje funkciju kore nadbubrežne žlijezde što rezultira smanjenim lučenjem hormona aldosterona, kortizola i spolnih hormona), hipoparatireoza (smanjena funkcija paratireoidnih žlijezda) i druge.

Obično se javlja između 30. i 50. godine života i dva puta je češći kod žena, s tim da njegova učestalost raste sa životnom dobi.

Autoimuni tireoiditis danas je najčešća bolest štitnjače u dječjoj i adolescentnoj dobi, a oko pet je puta češća u djevojčica nego u dječaka. Anamnestički podaci često otkriju pozitivnu obiteljsku anamnezu na bolesti štitnjače.

Zbog kronične upale s vremenom dolazi do oštećenja stanica štitne žlijezde, tireocita, oslobađanja tireoglobulina i mikrosomalnih tvari (dijelova stanice s enzimima) u krv i stvaranja protutijela na enzim peroksidazu (ATPO) i tireoglobulin (ATG). Budući da se ti proteini inače ne nalaze u krvi, imunosni sustav ih „ne prepoznaje kao svoje“ nego kao strane tvari, zbog čega reagira stvaranjem protutijela. Nastala protutijela cirkulacijom stižu u štitnu žlijezdu i dovode do daljnjeg oštećenja stanica štitnjače (tireocita).

Zbog postupnog smanjivanja broja i funkcije stanica štitnjače dolazi do snižavanja razine hormona štitne žlijezde i posljedičnog povećanja lučenja TSH, što izaziva uvećanje (hiperplaziju) štitnjače. Fizikalnim pregledom karakteristično se nalazi povećanje cijele žlijezde (struma) koja je gumaste konzistencije, ali sačuvanih kontura. Histološki gledano, dolazi do infiltracije tkiva štitnjače s limfocitima i stanicama plazme, a poslije nastaje ožiljkasto tkivo jer se funkcionalno žljezdano tkivo zamjenjuje fibroznim vezivnim tkivom. Tako u konačnici dolazi do fibroze i atrofije štitne žlijezde. Iako epitelne stanice folikula s vremenom hiperplaziraju i štitnjača se u cjelini povećava, količina koloida se smanjuje.

U početku nema odstupanja u vrijednostima hormona ili su oni na donjoj granici normalnih vrijednosti, no s vremenom je sve manje hormona štitne žlijezde, tako da vrijednost T4 pada, a vrijednost TSH raste. Vrijednost bazalnog metabolizma je niska, fiksacija s radioaktivnim jodom normalna ili povećana, a testovi za određivanje tireoidnih protutijela su pozitivni.

Kad vrijednosti T4 padnu ispod određene granice, javljaju se klinički znaci hipotireoze, dok mlađe osobe ponekad u početku mogu imati lakši oblik hipertireoze. Kod nekih osoba u poče­tku se javljaju znaci gubitka energije, pretjeran umor i porast tjelesne težine koji osoba ne može povezati s većim unosom hrane, zbog čega se najčešće i javlja liječniku. Čak i kod djece porast tjelesne težine i debljina mogu upućivati na poremećaj rada štitne žlijezde i pojavu autoimunog tireoiditisa. U početku je često povišen kolesterol, a porast titra antitijela i neravnoteža hormona obično se naknadno dijagnosticiraju detaljnijom obradom.

Najčešći simptomi Hashimotove bolesti

• umor, usporenost, tromost, pospanost
• podbuhlost i otečene vjeđe
• suha koža i kosa
• krhki i lomljivi nokti
• otežano gutanje (disfagija) i „osjećaj knedle u grlu“
• promjena boje glasa (hrapav, piskav)
• pojačan osjećaj hladnoće ili ponekad naizmjenično hladnoće i topline
• porast tjelesne težine (bez većeg porasta apetita)
• opstipacija (zatvor)
• sklonost infekcijama
• menoragije (pojačana krvarenja) ili amenoreja (izostanak menstruacije).

Na biokemijskoj razini hipotireoza dovodi do:

• sniženja bazalnog metabolizma, koji može pasti za 40 do 50 posto
• smanjenja sinteze i katabolizma (izgradnje) proteina
• smanjenja apsorpcije glukoze u crijevima
• povećana razina kolesterola
• nakupljanja mukoproteina u tkivima, što izaziva otečenost (edem), koja je najviše izražena oko očiju i na vanjskoj strani šaka i stopala
• resorpcija je usporena, a česta je atrofija sluznice želuca i crijeva.

Niz stanja može dovesti do pojave znakova i simptoma Hashimotove bolesti. Ako osjetite bilo koji od navedenih simptoma, potrebno je provesti dijagnostičku obradu, koja uključuje uzimanje povijesti bolesti, fizikalni pregled, laboratorijsku obradu i ultrazvuk štitnjače.

Kako bi se utvrdilo je li hipotireoza uzrok simptoma, potrebno je napraviti laboratorijske pretrage koje uključuju analizu vrijednosti:

• TSH – hormon koji stimulira štitnjaču (TSH) proizvodi hipofiza. Kada hipofiza detektira nisku razinu hormona štitnjače u krvi, pojačano izlučuje TSH kako bi se potaknulo povećanje proizvodnje hormona štitnjače, stoga visoka razina TSH u krvi ukazuje na hipotireozu.
• T-4 – glavni hormon štitnjače je tiroksin (T-4). Niska razina T-4 u krvi potvrđuje nalaz TSH testa i ukazuje da je problem u samoj štitnjači.
• antitijela – uloga antitijela je označavanje stranih agensa koji uzrokuju bolest koje onda uništavaju drugi čimbenici u imunosnom sustavu. Kod autoimunog poremećaja, imunosni sustav proizvodi lažna antitijela koja ciljaju na zdrave stanice ili proteine u tijelu. U Hashimotovoj bolesti, imunosni sustav proizvodi:
  • anti-TPO – antitijela na enzim peroksidazu štitnjače, protein koji ima važnu ulogu u proizvodnji hormona štitnjače (T-3 i T-4). Većina ljudi s Hashimotovom bolešću imat će antitijela na TPO u krvi
  • anti-TG – antitijela usmjerena na tireoglobulin, glavni protein u stanicama štitnjače koji je odgovoran za nakupljanje joda.

Najčešći slikovni test koji je indiciran je ultrazvuk štitnjače. Ultrazvuk pokazuje veličinu i izgled štitnjače te ima li čvorova ili izraslina u području vrata. Pod kontrolom ultrazvuka moguće je i punktirati odabrani čvor, čiji se sadržaj šalje na citološku analizu.

Treba li Hashimoto bolest uvijek liječiti?
Ne razviju svi s Hashimotovom bolešću hipotireozu. Budući da razina protutijela koja je u skladu s Hashimotovom bolešću povećava rizik od razvoja hipotireoze, lijčenik obično najprije prati nalaze i zdravstveno stanje kakve promjene u zdravlju vaše štitnjače.

Za liječenje Hashimoto tireoiditisa u pravilu se propisuje hormon L-tiroksin, s tim da se doza lijeka prilagođava svakom pacijentu pojedinačno i ovisna je o stupnju smanjenja funkcionalne aktivnosti žlijezde.

L-tiroksin se daje čak i u slučaju supkliničke hipotireoze, kada su kod oboljelog simptomi minimalno izraženi, vrijednosti T4 normalne, ali je TSH povišen (između 4,5 i 10 mili jedinica/L). Subklinička disfunkcija štitne žlijezde dosta je česta i javlja se u gotovo 15 posto žena srednje i starije dobi, a posebno uz Hashimoto tireoiditis. Terapija se indicira i trudnicama kako bi se izbjegli učinci hipotireoze na trudnoću i razvoj ploda.

Snaženje prirodne otpornosti organizma putem nadoknade suplementima može pomoći poboljšanju općeg zdravstvenog stanja, ali uz liječnički nadzor jer svaki organizam pokazuje biokemijsku individualnost. Kao snažni imunomodulator može pomoći beta-glukan, ali tek kad se u organizmu uspostavi stanična metabolička ravnoteža, prije svega na razini membrane, što je preduvjet dobre resorpcije i optimalnog učinka.

Svakako jedna od prvih terapijskih, ali i preventivnih mjera je postizanje optimalne tjelesne težine, što pridonosi ravnoteži osi hipotalamus – hipofiza – štitna žlijezda i općenito hormonalnoj ravnoteži cijelog organizma. U tu svrhu mogu pomoći metabolički test i individualno prilagođena dijetoterapija.

Prema tradicionalnoj kineskoj medicini (TCM), štitna žlijezda je organ na koji jak utjecaj imaju snažne emocije i stres.

Dugotrajne prigušene negativne emocije kao i kratkotrajne intenzivne emocije (kao što su ljutnja, strah, tuga ili pretjerana zabrinutost) mijenjaju način na koji funkcionira naš imunosni sustav, a kod pada obrambene sposobnosti organizma i „pogrešnog imunosnog nadzora“ organizam općenito postaje podložniji bolestima pa tako i onima autoimune naravi.

Negativne emocije dovode do lučenja hormona stresa, kao što su kortizol i adrenalin koji, među ostalim, povećavaju mišićnu napetost, sužavaju krvne žile, otežavaju kapilarnu cirkulaciju i proces opuštanja. Stoga je uz hormonalnu ravnotežu i jačanje imuniteta, postizanje emocionalne stabilnosti jedan od važnih parametara u poboljšanju zdravstvenoga stanja pacijenta.