Donosimo vam priču o pravom vitezu, čovjeku koji je bio običan po svemu, samo se razlikovao po hrabrosti.
Poznati pisac i srpski pjesnik Nedeljko Popadić zabilježio je jednu priču o časti, poštenju i viteštvu.
Navikli smo da uz riječ “Vitez” stoje redovi ispisani o hrabrosti i junaštvu, ali Milovan, kako se zove jedan od junaka priče o čovjeku velikog srca, razumijevanja koji je bio daleko ispred svog vremena, a čini se, i danas je takvih ljudi kao što je on bio. Kako je napisao Popović, sve se navodno dogodilo u mjestu u okolini Plava u Crnoj Gori.
Priču vam prenosimo u cjelosti.
“Bila jednom jedna Stana. Bio jednom jedan Petar. Bilo je to prije sto godina. Ali Stanu nisu namijenili Petru. Namijenili su je njeni drugom. Milovan se zvao. I dođe dan da se Stana uda za Milovana. Puče puška. Natoči se vino. Zapevaše svatovi, pojedoše, popiše i pade noć. Ona prva, bračna, najljepša.
Milovan se skinuo i legao. Legao je i čeka Stanu koja još uvijek sjedi na stolici.
Dođi. – reče. Ali Stana gleda u pod. Tišina.
„Možda je s nekim zgriješila“, pomislio je Milovan. „Ali ću joj oprostiti. Niko neće ni znati.“
-Dođi slobodno. – ponovio je.
-Ne mogu. – odgovori mlada.
-Bila si već s nekim?
Ne. Ne…
-U čemu je onda problem? – upita mladoženja.
-Ja volim drugog, – poče da plače – al ništa nisam imala s njim. Oprosti. Molim te, oprosti, morala sam da ti to kažem ranije. Ali sam mislila da ću moći. Sada vidim da ne mogu. Ne mogu. Srce neće.
-Da dođem k sebi… – rekao je Milovan. – Kada si ga upoznala?
-Nikad nismo ni riječ prozborili. – odgovorila je nevesta.
-Ne razumijem…
Znam samo da se zove Petar i da živi u susjednom selu. Svake nedelje dođe na konju na pijac. A pijac je ispod mog prozora. Već nedeljama, u isto vrijeme, izađem na balkon i mi se gledamo.
-Samo to?
-Dovoljno… – uzdahnu Stana i zaplaka još jače.
-Dobro, – rekao je nesretni Milovan. – Spavaj, pričaćemo kad svane. Razumem te. Sve je u redu.
U zoru, kad je prvi pjetao najavio dan, Milovan je već uzjahao konja. Krenuo je u susjedno selo, tog sretnika Petra da potraži.
-Uđi, sedi, samo da se umijem… – rekao je čovek koga Stana voli, visok, crn i naočit.
Sedeli su jedan preko puta drugog. Kucnuše se dvije čašice.
-Kojim dobrom, prijatelju? – upita Petar.
-Dobro nije za mene, al za tebe jeste. I jesam ti prijatelj. – reče Milovan, ispi, pa nastavi – Ja sam, kao što si možda čuo, juče oženio Stanu…
-Čuo sam. – pogleda Petar kroz prozor u krošnje, niz koje se slivala kiša. – Ali otkud ovako rano, po ovom nevremenu, kod mene?
-Voliš li je? – upita Milovan.
Petar uzdahnu. Još jednu nasu.
-Ne mogu da odgovorim na to pitanje. To je tvoja žena i gotovo je sad.
-Ništa nije gotovo. – rekao je Milovan. – Nisam je ni poljubio. Kao ni ti. Ako je voliš, pođi sa mnom i vodi je, netaknutu.
-Čovječe… – reče Petar koji osjeti kako ga obliva znoj. – Kako da je vodim… Nije pošteno. Šta će reći svijet iz oba sela?
-Pošteno je. A svijet nek priča šta hoće. Ne bi bilo pošteno da ona pati. Ni ti da patiš. Ni ja da ljubim što mi Bog namijenio nije. To ne bi bilo pošteno. Nego, voliš li je?
-Volim.
Nakon sat vremena, dva čovjeka su se na konjima probijala kroz pljusak i stigla pred kuću Milovana. A nakon dva sata, Stana je ušla u novi dom.
-Ko je ovo sine? – pitala je majka Petra, gledajući u lepu Stanu, pokislu, nenaspavanu, zbunjenu i srećnu.
-Sjedite… – rekao je Petar zaprepašćenim roditeljima i polako ispričao sve. Svi su ćutali. Majka je kršila ruke. Na kraju prozbori:
-Taj čovjek, taj Milovan, on nije čovjek. On je vitez, sine moj.
-Jeste, majko.
-E sada i ti budi.
-Kako, majko? – upita srećni Petar.
-Imam li ja tri kćeri? Imaš li ti tri sestre? Hajd ponovo na konja, sine moj. Grijeh je da takav vitez ostane bez žene. Idi i dovedi ga. Nek bira koju će.
Nakon dva sata, dva čovjeka, od kojih jedan vitez bJeše, jahala su po suncu koje je granulo iznenada. Tako je Milovan izabrao lijepu Božicu i odveo je u dom, u kom je još uvijek mirisala posteljina, neizgužvana i čista. I jedni i drugi su živjeli sretno, do kraja života.
Ovu priču mi je pričao moj brat (treće koleno) Boro Bošković iz Tivta. Događaj se zbio u jednom selu kod Plava, na sjeveru Crne Gore, odakle je Borov i moj pradeda. A vi, koji u ljubav ne vjerujete, znajte da ipak postoji. Lutaju ovim svijetom unuci i unuke junaka ove priče i možda traže vas.”
Izvor:novi.ba