Napravio sam djevojci palačinke, namazao ih eurokremom, plazmom, isjekao banane, stavio sa strane sladoled i donio joj u krilo, a ona mi je rekla…
…da ne voli palačinke ako nisu sa nutelom i da ne može da jede. Bacio sam tanjir sa sve palačinkom u đubre, izašao iz svog stana, poslao joj poruku da zaključa stan kad bude krenula kući i ostavi ključ u sandučetu. Izvinjava mi se i dalje, ali ja sad imam djevojku koja jede i praznu palačinku ako se potrudim da joj napravim.
Bonus priča:
Prije 8 godina sam sa djevojkom otišao u Austriju, samo sam spakovao stvari, uzeo pasoš i otišao.
Tamo smo došli kod njene sestre, imao sam 400 eura u džepu i znao sam 10 riječi njemačkog,
5 dana poslije toga sam se zaposlio na građevini, a ona kao frizerka par dana poslije mene. Mislili smo kako nam je super krenulo.
Poslije mjesec i po dana njena sestra nam je dala ključeve od stana za koji je renta bila plaćena za 6 mjeseci da se priviknemo i osamostalimo. 2 godine nakon toga uz već dobro poznavanje jezika, oboje smo uz nevjerovatnu sreću uspjeli da se zaposlimo u struci.
Ja kao medicinski tehničar, a ona kao tehničar u laboratoriji. Sad poslije 8 godina imamo naš stan, austrijsko državljanstvo, a za 2 mjeseca ćemo dobiti i kćerkicu, tako da djeco vjerujte u svoje snove, pratite ih i ne zaboravite da se volite jer samo tako ćete uspjeti u životu.”