Mnoge stvari koje su u Jugoslaviji bile za strogo osuđivanje, danas ne izazivaju nikakve emocije kod ljudi u našem okruženju
Još u vrijeme stare Jugoslavije, građani su se pridržavali strogih moralnih principa, od kojih se danas uopšte ne pridaje važnost nekim od njih. Mnogi ljudi iz tog perioda često osuđuju postupke moderne omladine, kritikujući ih za stvari koje u to vrijeme nisu bile uobičajene.
Problem je u tome što neki stariji ljudi još uvijek ne mogu da prihvate činjenicu da su vremena promijenila i da je danas svako slobodan da radi ono što je nedavno važilo za neprikladno, piše Stil.
Djevojke nisu živjele s muškarcima van bračne zajednice
Jedan od najstrašnijih scenarija za djevojke u Jugoslaviji jeste bio život sa muškarcem u vanbračnoj zajednici. Komšije nisu bili baš blagonakloni prema djevojci koja je živjela s muškarcem a da nisu vjenčani, nazivajući je iza leđa skoro prostitutkom.
Prema muškarcima koji nisu žurili da se ožene, ali su željeli da budu u odnosu s neudatom damoom, odnosili su se daleko tolerantnije. Njihov izbor nije bio osuđivan, samo su usput mogli pomenuti da “Dragan i dalje živi s Anom bez paira”. Često su momak i djevojka koji su se odlučili za život u vanbračnoj zajednici morali da kriju to od okoline, jer su se plašili osude.
U današnje vrijeme, ljudi počinju graditi zajednički život prije nego što stave vjenčano prstenje na ruke. Vjenčani papir polako gubi garanciju srećnih bezbrižnih veza. Miješanje u lični život je veoma delikatno pitanje, pa se ljudi više brinu da se fokusiraju na sopstvenu sreću.
Neradnici su bili strogo osuđivani
U Jugoslaviji su radili svi: i muškarci, i žene, pa čak i adolescenti. Stvar nije bila samo u želji da se zaradi što više novca, nego je vrijedan čovjek bio na najboljem glasu. Građani Jugoslavije su najstrože osuđivali neradnike koji su bili spremni da ukradu ili opljačkaju, a ne da steknu materijalno bogatstvo svojim radom. Omladina je išla na radne akcije, niko nije mogao da sjedi skrštenih ruku.
Besposličare su odmah prozivali “parazitima društva” i trudili se da budu što dalje od njih. U tim godinama čak je postojao slogan koji je osuđivao ljude sa takvim načinom života: “Besposličari – naši neprijatelji. Hljeb radnički od njih čuvaj!”
Na svadbu se zvao najuži krug najbližih ljudi
Jugoslovensko vjenčanje – to je poseban kulturni fenomen. Iako danas mnogi organizuju svečanu proslavu u ogromnom broju i poznatih i manje poznatih ljudi, u nedavnoj prošlosti takvih praksi nije bilo, ali čak i bez toga, događaj je bio obilježen jednako glasno.
U Jugoslaviji su se ljudi skromno vjenčavali u opštini ili čak kod kuće u uskom krugu ljudi. Tih godina mladoženja i mlada su pozivali sve svoje rođake, prijatelje i komšije koji su im najbliži. Bilo je važno da okolina slučajno ne pomisli da je bračni par alav i da poziva tolike zvanice da bi zaradio veću svotu novca.
Nerijetko se dešavalo da par izabere vrijeme vjenčanja kada pada krsna slava, pa u crkvi obavi vjenčanje.
Nisu se šile vjenčanice i nisu kupovani odela – tada su dolazili u onome što im je bilo dostupno. Takođe se nisu pravile nikakve gala gozbe. Sve je bilo suzdržano, i daleko od toga da su gosti uvijek bili svjedoci proslave. Industrija vjenčanja se razvila tek 1980-ih, pretvarajući jednostavnu registraciju braka u zaista raskošnu proslavu.