Napala banda puževa kornjaču.
Dolazi policija na uviđaj.
Pita policajac kornjaču:
– Kako se napad dogodio?
Kornjača mu odgovori:
– Ne znam, izveli su to munjevito!
“Kad smo izgubili tatu, nastala je velika tuga, a naš život se pretvorio u pakao.
Brat, sestra i ja bili smo djeca, mama nije imala stalni posao i često nismo imali ni koru hljeba da pojedemo.
U početku je i bilo nekako, ali kasnije su svi okretali glavu od nas, rodbina, komšije, prijatelji… nikome nismo bili bitni.
Glad je prosto natjerala brata sa samo 16 godina počne da zarađuje.
Radio je razne fizičke poslove i tada smo počeli da normalnije živimo, normalnije… ono nismo bili gladni i to je bilo dovoljno.
Međutm brat je ubrzo “upao” u loše društo i počeo da radi rane poslove koji nisu bili baš legalni. Meni i sestri je tada bilo super, bile smo klinke, imale novca više nego smo mogle potrošiti, i to nam je bilo dovoljno, ali mama se mnogo brinula za brata.
Vrlo brzo smo zahvaljujući bratu postali jedna od bogatijih porodica u kraju, brat je položio vozači ispit, kupio dobar auto… ma toliko nam je bilo dobro da nismo više ni obraćali pažnju na to šta brat radi, prosto smo uživali, a onda kada smo najmanje očekivali brat je uhapšen, imao je samo 23 godine kada su ga uhapsili, a ubrzo i osudili na 15 godina zatvora.
Na 10-u godišnjicu tatine sm,rti ponovo smo doživjeli veliku tugu, jedina razlika je što nas je brat finansijski obezbijedio i mamu i sestru i mene toliko da možemo normalno da živimo. Mnogi bukvalno pljuju po mome bratu, govore kako je loš čovjek, kako je trebao biti osuđen i na duži zatvor, isitna kriv je, ali… to što je “svašta” radio ne znači da je loš čovjek, loša osoba, za mene je on najplemenitija i najbolja osoba na svijetu, od 16-te godine se žrtvuje za porodicu, praktično je svjesno vlastiti život rizikovao i na kraju na neki način svoj život i dao da bi nama obezbijedi da normalno živimo. Već je 3 godine kako je osuđen i svaki dan se nadam i molim boga da mu kaznu smanje i da ga što prije vidi na slobodi.
Ja i sestra završavamo fakultete (zahvaljujući bratovom žrtvovanju) i vjerovatno da se brat nije žrtvovao nikada ne bismo završile ni srednju školu, a o fakultetu nikada ne bismo ni razmišljale, tako da kada izađe nas dvije ćemom oći preuzeti brigu o porodici i neće imati potrebe da se više bavi time čime se bavio. SAMO DA IZAĐE ŠTO PRIJE”
Izvor:Ispovesti.com