Kada se njegova obitelj konačno okupila u Hrvatskoj, Ivan Ljubičić dobio je ponudu da trenira u Italiji. Sve nakon toga je ušlo u povijest tenisa. Od njegovih izvanrednih igračkih uspjeha, do čovjeka koji je zapalio posljednji pobjednički plamen u karijeri slavnog Rogera Federere
Ivan Ljubičić (44) danas je poznat kao jedan od najvećih tenisača u hrvatskoj povijesti. U nacionalnoj haljini osvojio je 11 turnira uključujući Davisov kup, samo računajući nagrade od turnira koji je zaradio preko 9,5 miliona eura. Nakon što je završio svoju igračku karijeru postao je trener, nije bio kome, već jednom od najvećih svih vremena – Rogeru Federeru. Nakon što se legendarni Švicarac umirovio, Ljubičića je kao trener zaposlila u Francuskoj teniskoj federaciji.
Međutim, Ljubičićev put do uspjeha bio je sve samo ne lagan. Ne samo zbog energije truda i rada koji je trebao uložiti kako bi postigao sportsku izvrsnost, već je riječ o izazovima potpuno druge prirode. Priroda tih izazova može se nazvati iz fotografije koju je sam objavio na društvenim mrežama. Prikazuje socijalnu iskaznicu s Ljubičićevom fotografijom nad kojom piše “izbjeglica”.
Iza nje stoji teška priča hrvatskog teniskog asa. Naime, nakon što je tek 12 godina osvojio prvenstvo bivše države (tek četiri godine nakon što ga je otac prvi put odveo na teniski teren), morao je napustiti rodnu Banja Luku. Za sobom je zajedno s ostatkom obitelji ostavio sve poznanike i imetak, a umjesto briga o izgradnji buduće karijere, glavna je misao bila kako preživjeti. U Hrvatsku je s majkom Hazirom i bratom Vladom stigao u svibnju 1992. godine. Otac Marko je ostao u Banji Luci s obzirom da nije dopušteno da pusti državu. Obitelj je dolazak oca čekala dugih i neizvjesnih pet mjeseci. Tada je konačno stigao u Sisak.
Nakon toga obitelj se preselila u stan u Rijeci da bi zamijenila posjed u Banjoj Luci. Tamo je nastavio trenirati, a otvorila mu se i prilika da trenirate u Italiji. Sam navodi kako je taj trenutak bio presudan u odluci da se profesionalno bavi tenisom. “Otišao sam u Torino i tamo proveo tri godine. U početku nije bilo lako, htio sam se vratiti kući… Ali, malo-pomalo, priviknuo sam se, naučio jezik, dobro sam se osjećao i počeo su stizati i rezultate”, kazao je jednom prilikom Ljubičić.
Njegova uspješna igračka karijera nastavila je sve do travnja 2012. godine kada je, s 33 godine, odlučila obijestiti reket o klinu i potražiti nove mogućnosti. Troja su vrata bila otvorena u tom trenutku. Mogao je postati trener. Mogao nastavlja komentirati teniske događaje za talijanski Sky Sport ili postati menadžer.
Okušao se u svakom, u periodima i paralelno, a tokom svoje trenerske karijere nerijetko je bio gost na Sky Sportu. Trenirao je Miloša Raonića koji je pod njegovim vodstvom stigao sve do četvrtog mjesta na ATP-ovoj ljestvici. Najveći trenerski izazov i uspjeh upisao je 2015. godinu, kada je započeo saradnju sa Rogerom Federerom. Zajedno su osvojili Australian Open i Wimbledon 2017. godine te Australian Open 2018. godine. Federer do tada nije mogao da osvoji Grand Slam, a teniska javnost je primetila veliko poboljšanje u tehnici i agresivnosti njegove igre.
BONUS: 👇🏻 🤩 🤩 👇🏻
Promjene na svim razinama funkcije endokrinog sustava umanjuju kvalitetu života pretilog bolesnika i mogu biti problem u diferencijalnoj dijagnozi primarnih endokrinoloških poremećaja
Sustav regulacije tjelesne mase
U pretilih osoba se opaža čitav niz hormonskih promjena, ali, suprotno uvriježenim pretpostavkama da su hormonske promjene uzrok debljine, one su najčešće njezina uobičajena komplikacija.
Tjelesnu masu regulira izuzetno složen sustav neuroendokrinih čimbenika, učinak kojih ovisi o aktualnoj energijskoj ravnoteži, a pretilost, koja predstavlja suvišak masnog tkiva, nastaje kao posljedica dugotrajno pozitivne energijske ravnoteže.
Masno tkivo nije biološki neaktivna energetska rezerva, već aktivan sustav koji luči čitav niz hormona. Regulaciju unosa i utroška energije objedinjava središnji živčani sustav, u koji dolaze signali o prehrambenom statusu organizma i na temelju kojih slijedi regulacija funkcije svih endokrinih žlijezda.
Glavni signali o količini masnog tkiva, koji se upućuju u centre za regulaciju apetita i potrošnje energije u hipotalamusu, su inzulin (luči ga gušterača) i leptin (luče ga masne stanice), čija je razina u plazmi proporcionalna količini masnog tkiva u organizmu. Oba hormona u hipotalamusu stimuliraju živčane putove odgovorne za smanjenje apetita i kalorijskog unosa te za povećanje potrošnje energije, a koče živčane putove koji stimuliraju stvaranje novih energetskih rezervi u organizmu (anabolički procesi).
U hipotalamusu se sintetiziraju i izlučuju hormoni koji ili stimuliraju ili koče lučenje hormona hipofize. Informacija o količini masnog tkiva i potrebi prevladavanja anaboličkih ili kataboličkih procesa u organizmu utječe upravo na lučenje tih hipotalamičkih faktora.
Osim o količini masnog tkiva, funkcija endokrinog sustava ovisi i o rasporedu masnog tkiva. Tako se endokrinološki poremećaji češće opažaju u žena i muškaraca s centralnom debljinom, odnosno nagomilavanjem masnog tkiva u području trbuha.
Poremećaji lučenja hormona u pretilih osoba
Promjene na svim razinama funkcije endokrinog sustava, osim što dodatno umanjuju kvalitetu života pretilog bolesnika, mogu predstavljati i problem u diferencijalnoj dijagnozi prema primarnim endokrinološkim poremećajima.
S debljinom se najčešće povezuju poremećaji lučenja hormona rasta, kortizola i spolnih hormona, tj. promjene u funkciji hipotalamo-hipofizarno-adrenalno-gonadalne osovine.
HORMON RASTA
Osnovno lučenje hormona rasta u odraslih pretilih osoba je normalno ili smanjeno, a porast njegova lučenja na fiziološke ili farmakološke stimuluse je smanjen.
Iako se zbog smanjene produkcije hormona rasta može očekivati smanjena razina njegova posrednika u metaboličkim učincima, a to je somatomedin ili čimbenik rasta sličan inzulinu I (IGF I), njegova razina je povišena. IGF I koči lučenje hormona rasta, a na njegovu razinu očito djeluju i drugi čimbenici kao što su vezni proteini i sam inzulin. Odgovor hormona rasta na hipoglikemiju ili farmakološke stimuluse popravlja se primjenom lijekova koji imaju centralno supresivno djelovanje na apetit (inhibitori pohrane serotonina i noradrenalina).
ŠTITNA ŽLIJEZDA
Funkcija štitne žlijezde u pretilih osoba najčešće je nepromijenjena. Razina tiroksina (T4) je normalna i na nju ne utječe prejedanje ili gubitak težine, dok se razina trijodtironina (T3) brzo mijenja u odgovoru na prehranu. Razina tireotropnog hormona (TSH), kojeg luči hipofiza i koji kontrolira funkciju štitnjače, u pretilih osoba je najčešće normalna i ne mijenja se tijekom gladovanja.
NADBUBREŽNE ŽLIJEZDE
U eksperimentalnoj pretilosti, odstranjenje nadbubrežnih žlijezda sprječava daljnji razvoj debljine ili je čini reverzibilnom. Obrnuto, samo male količine glukokortikoida dovoljne su za progresiju debljine.
Centralni tip debljine tipičan je za Cushingov sindrom (suvišak hormona kore nadbubrežne žlijezde), dok je u Adisonovoj bolesti (nedostatak hormona kore nadbubrežne žlijezde) prisutan manjak tjelesnih masti. U debljini je sačuvan normalni dnevni ritam lučenja kortizola i adrenokortikotropnog hormona (ACTH), ali je povećan metabolizam kortizola u jetri.
SPOLNE ŽLIJEZDE (GONADE)
U pretilih muškaraca snižena je razina testosterona, što se smatra posljedicom smanjene razine bjelančevina na koje je testosteron vezan. Razina slobodnog i biološki aktivnog testosterona je normalna u umjereno pretilih muškaraca, dok je u ekstremno pretilih i ona snižena.
U pretilih djevojčica nastup prve menstruacije javlja se ranije nego u normalno teških djevojčica, a pretile pacijentice češće imaju neuredne menstruacijske cikluse.
Žene koje se liječniku obraćaju zbog pojačane dlakavosti i izostajanja ovulacija u prosjeku su 14 kg teže od žena koje nemaju menstruacijski poremećaj. Tijekom uspješnih trudnoća, češće su komplikacije u vidu povišenog krvnog tlaka i eklampsije kao i porod carskim rezom.
Pretilost koja u žena započinje u tinejdžerskoj dobi često je u odrasloj dobi komplicirana neplodnošću i sindromom policističnih jajnika, ali smanjivanjem tjelesne težine hormonski poremećaji se popravljaju.
U pretilih žena nastup menopauze je u prosjeku četiri godine raniji. U pretilih žena u postmenopauzi razina estrogena u krvi koji se stvaraju pretvorbom u masnom tkivu viša je nego u normalno teških, što se povezuje i s povećanom učestalošću karcinoma dojke u istoj populaciji.
Među glavnim značajkama metaboličkog sindroma X se smatraju debljina, poremećena tolerancija glukoze, hipertenzija, rezistencija na inzulin (koja je vrlo česta kod debljine) i dislipidemija
Smrtonosni kvartet
Povezanost debljine, gihta i moždane kapi s pretjeranim uživanjem jela i pića poznata je još od antičkih vremena. Pred oko 50 godina, u medicinskoj literaturi je upozoreno da tzv. “muški” oblik debljine ima znatno povećanu krvožilnu ugroženost zbog pojave preuranjene ateroskleroze. U početku tome nije poklonjena prevelika pažnja, nego tek pred 15 godina kada je opisan tzv. “sindrom X”, čije su značajke šećerna bolest, poremećaj metabolizma masti (dislipidemija), povećani krvni tlak (hipertenzija) i rezistencija na inzulin koja se gotovo uvijek javlja u debljini. Za osobe sa značajkama sindroma X utvrđena je jako velika ugroženost od srčanog i moždanog udara pa je već 1989. godine opisan tzv. “smrtonosni kvartet”.
Četiri glavne značajke smrtonosnog kvarteta su:
1. debljina ili pretilost gornjeg djela tijela (muški oblik pretilosti u obliku jabuke za razliku od ženskog oblika debljine u obliku kruške);
2. nepodnošenje šećera (intolerancija glukoze);
3. povišenje jedne vrste masti – triglicerida (hipertrigliceridemija);
4. povišen krvni tlak (hipertenzija).
Zbog toga što su Europski liječnici već od 1965. godine govorili o metaboličkom sindromu, 1999. godine je uveden naziv “metabolički sindrom X”. Od tada se glavnim značajkama metaboličkog sindroma X smatraju debljina, poremećena tolerancija glukoze, hipertenzija, rezistencija na inzulin (koja je vrlo česta kod debljine, ali i u slučaju intolerancije glukoze te u šećernoj bolesti tipa II koja se javlja u starijoj dobi) i dislipidemija. Pod dislipidemijom se podrazumijeva povećanje triglicerida (hipertrigliceridemija) i smanjenje tzv. “zaštitnog” ili “dobrog” kolesterola, poznatog kao HDL kolesterol.
Prognoza – epidemija debljine
S obzirom da u SAD-u i mnogim drugim razvijenim zemljama pa tako i našoj, prema dosadašnjem praćenju i svim prognozama predstoje epidemije debljine, pokušava se prognozirati učestalost metaboličkog sindroma X, uz pušenje najopasnijeg čimbenika krvožilne ugroženosti.
Na temelju rasprostranjenosti šećerne bolesti, od koje je u svijetu 1997. godine bolovalo 124 milijuna ljudi, a 2002. godine 160 milijuna, pretpostavlja se da će 2010. godine 221 milijun ljudi bolovati od dijabetesa. Uzimajući u obzir da je broj osoba s metaboličkim sindromom X bitno veći, možda dva do tri puta, ne bi bilo teško pretpostaviti da bi 2010. godine u svijetu moglo biti oko pola milijarde ljudi s metaboličkim sindromom X, s najvećim povećanjem u Aziji i Africi.
Kod australskih urođenika je primijećeno da već 6 tjedana nakon što su bili izvučeni iz australske divljine “busha” u gradsku civilizaciju i prestali sa svojim načinom prehrane i fizičkom aktivnošću, dolazi do razvoja sva četiri osnovna poremećaja metaboličkog sindroma X tj. debljine i intolerancije glukoze s hiperinzulinemijom, hipertenzije i dislipidemije. Na svu sreću, svi su se ti nalazi normalizirali već nekoliko mjeseci po povratku u “bush”. Stoga, neki govore o metaboličkom sindromu X kao sindromu blagostanja, modernizacije, “Coca-colonizacije”, “westernizacije”.
Budući da je učestalost metaboličkog sindroma X u SAD-u bila nepoznata, a zbog poznatih opasnosti da osobe s tim sindromom razviju šećernu bolest i srčano-žilne bolesti te da od njih i ostalih uzroka imaju znatno povećanu smrtnost, u Americi je proveden tzv. panel liječenja odraslih osoba broj III, na reprezentativnom uzorku od 8814 osoba starijih od 20 godina, čiji su rezultati objavljeni 2002. godine. Kao kriterij za postavljanje dijagnoze metaboličkog sindroma X uzeto je da osoba mora imati barem tri ili više od sljedećih pet nalaza (značajki):
- abdominalna pretilost (opseg trbuha veći od 102 cm za muškarce i 88 cm za žene);
- hipertrigliceridemija (trigliceridi veći od 1.7 mmol/l);
- nizak HDL kolesterol (manji od 1.0 mmol/l za muškarce i manji od 1.3 mmol/l za žene);
- visok krvni tlak (viši od 130/85 mm Hg ili upotreba lijekova za sniženje tlaka);
- visoka glukoza na tašte (viša od 6.1 mmol/l ili upotreba lijekova za sniženje šećera u krvi).
Rezultati su prikazani u tablici, iz koje se vidi da je najučestaliji metabolički poremećaj u odraslih Amerikanaca povećani opseg trbuha ili abdominalna pretilost, koju ima 39 posto svih ispitanih Amerikanaca ili čak 46 posto od svih 4549 pregledanih žena u ovoj studiji.
Učestalost u postotcima pojedinačnih metaboličkih abnormalnosti metaboličkog sindroma X u 8814 odraslih Amerikanaca starijih od 20 godina
| skupina | broj sudionika | debljina trbuha | visoki trigliceriti | nizak HDL kolesterol | povišen tlak | povišena glukoza |
| ukupno | 8814 | 39 % | 30 % | 37 % | 34 % | 13 % |
| muškarci | 4625 | 35 % | 35 % | 35 % | 38 % | 16 % |
| žene | 4549 | 25 % | 25 % | 39 % | 29 % | 10 % |
Podaci o debljini u Hrvatskoj, objavljeni u 2001. godini, još su porazniji tj. na reprezentativnom uzorku od 5840 osoba ustanovljeno je da prekomjernu tjelesnu težinu, odnosno debljinu ima ukupno 50 posto žena i čak 79 posto muškaraca u dobi od 18 – 65 godina, što još više naglašava potrebu smanjenja debljine, odnosno postupnog mršavljenja većine naših ljud