Zatvorenik osuđen na smrt čekajući pogubljenje zatražio je olovku i papir kao posljednju želju. Nakon što je pisao nekoliko minuta, poziva zatvorskog čuvara i traži da se pismo proslijedi njegovoj biološkoj majci.
U pismu je pisalo…
“Mama, da ima više pravde na ovom svijetu, danas bismo oboje bili osuđeni na propast, ne samo ja. ” Kriva si koliko i ja za život koji sam živio. Sjećaš li se kad sam ukrao bicikl tipu i donio ga kući? Pomogla si mi da ga sakrijem da tata ne bi saznao. Sjećaš se kad sam ukrao novac iz susjedovog novčanika? Prešutila si mi.. Sjećaš se kad si se svađala s mojim tatom kada bi galamio na mene. Svaala si se s njim jer me krenuo spriječiti kad sam kopirao ispit umjesto da ucim, tada je i otišao.. Mama, bio sam tek dijete, onda sam se pretvorio u problematičnog tinejdžera i sad sam netolerantna i agresivna osoba. Mama, bio sam samo dijete kojem je trebala ispravka, a ne odobravanje. Ali ipak ti opraštam!
Molim vas, samo pošaljite ovo pismo što većem broju roditelja širom svijeta kako bi im dali do znanja da imaju odgovornost odgajati dijete tako što će osoba djelovati, u dobru ili zlu. Hvala ti mama što si mi dala život i pomogla mi da ga izgubim.
Vaš sin je kriminalac.
Podsjećam i da: Tko odbija kazniti sina, taj ga ne voli. Tko ga voli, ne oklijeva se svađati s njim. Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim možete promijeniti svijet. Učite djecu i nećete morati kažnjavati odrasle! ”