HATIDŽINO VELIKO SRCE Davne 1980. godine, dogodila se nesreća u RIbariću, 18 učenika upalo je u jezero

Na današnji dan 1980.godine, dogodila se nesreća u selu Ribariće kada je upalo u hladnu jezersku vodu 18 učenika.

Još su na vodenom ogledalu nabujalog jezera bile guste sjenke kuće Avdovića, a dok je cijela kotlina Crne Reke bila u dubokom hladu, i dok su braća Harun i Abdulah bili u postelji, njihova majka Hatidža jedan od junaka naše priče pošla je da nahrani krave. Zastala je pred pragom štale i bacila pogled na nekadašnju okućnicu.

Ugledala je najprije kako podrhtava čelično uže, a zatim kroz grane potonule vrbe onaj strašni prizor: Djeca su jedno za drugim tonula u mutnu vodu jezera.Taj događaj posmatrala je Hatidža Avdović žena velikog srca i odmah je priskočila u pomoć.

Noge su joj najprije zadrhtale, a dah joj je presjekla. Pa ipak otresita gorštakinja je smogla snage i smjelosti da poviče: Djeca u jezeru ! I bilo je to dovoljno da dvojica braće Avdovića, Avdulah i Harun, skoče iz postelje i bez trena razmišljanja zarone u hladno jezero. Drama je naravno počela nešto ranije, kada su 18 djece nastupila na improvizovanu skelu, a obična naprava za prelaz preko jezera nije bila sigurna. Ono što se međutim, događalo od momenta prevrtanja skele sa 18 učenika do njihovog vraćanja na obalu ne može se riječima ispričati. Djeca su se gotovo odjednom našla u jezeru na dubini gdje je voda bila preko 5 metara. Među 18 učenika utonulih u vodu znalo je da pliva samo jedno.

Temperarura minus dvanaest stepeni. Tada je hatidža uradila ono što je najpotrebnije bilo. Presvukla je sve učenike u suhu odjeću i čajevima i mlijekom vraćala u život već promrzle dijelove tijela.

Kako je uspjelo braći Avdović da za nekoliko minuta spase 18 učenika, verovatno će ostati zagonetka i za najveštije ronioce. Koliko je samo potrebno snage, izdržljivosti i smjelosti da se iz ledene vode jezera izvuku tolika deca! Koliko je humanosti u srcu nosila majka Hatidža, postaje jasnije kada se zna da je ona pozvala sinove da se bace u mutnu vodu jezera?

O toga junaštva prošlo je više od tri decenije, a još se o tome u ovom čitavom kraju neprestano priča. Mnogi s“razlogom misle da je podvig decenije braće Avdović ustvari podvig stoljeća. Dolaze porodici Avdović telegrami priznanja. Nude im ljudi nagrade. Ali kažu braća Avdovič i njihova majka Hatidža da nema veće nagrade nego saznanje da su moji sinovi spasili 18 djece.

Zašto se djeca iz desetinu sela sa obala gornjeg toka Ibra upuštaju u avanturu. Odgovor je sasvim jasan, prelaskom preko jezera skraćuje se put do osnovne škole u Ribariću. Jer ova škola je ostala na drugoj strani jezera Gazivode a jezero široko 150 metara, a dugačko 24 kilometra.

Među djecom sa ozloglašene skele bilo je 12 djevojčica i 6 dječaka, a sva su ona u svojim dnevnicama ovaj dan zapisali kao novi rođendan. Za sve njih majka Hatidža ostaje prava majka a Harun i Abdulah braća.

Ovaj dan se u Ribariću, raskršću magistralnih puteva nikada neće zaboraviti. Jer za nekoliko minuta su bili obavješteni svi roditelji djece pa se kotlinom Crne Rijeke prelamala kuknjava. Malo je ko od njih vjerovao da su djeca zaista spašena. Sreća bi bila kada bi ova priča ostala usamljena, jer se na rubu neizvjesnosti sada nalazi nekoliko hiljada stanovnika u zaleđu jezera hidro sistema Ibar – Lepenac, iako ni sada nema ni jednog mosta. Priča o braći Avdović je legenda i nova dimenzija ljucke humanosti, a rijeka Ibar pored koje su Avdovići rođeni i odrasli jeste legenda. Ona je vijekovima ovdašnjim ljudima donosila berićet i neizvjesnost.

Tako se priča o ženi velikog srca sluša sa izuzetnom pažnjom.

hroničar : Ibro Mehmedović

Autopijac.com