Dok čekamo kopneni napad Izraela na Gazu, zanimljivo je podsjetiti da je u usporedivim okolnostima prije 56 godina – kada je Izrael 1967. u Šestodnevnom ratu napao Egipat, Siriju i Jordan – tadašnja Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom.
Šestodnevni rat, u kojem je Izrael osvojio i okupirao velike dijelove arapskog teritorija – od Egipta Gazu i Sinajski poluotok, od Jordana arapski dio Istočnog Jeruzalema i Zapadnu Obalu, a od Sirije Golansku visoravan – trajao je od 5. do 10. lipnja 1967., a već 11. lipnja zamjenik državnog sekretara za vanjske poslove Mišo Pavićević uručuje poslaniku Izraela Avigdoru Daganu protestnu notu da će, ako Izrael ne povuče svoje snage s okupiranih teritorija, Jugoslavija prekinuti s njim diplomatske odnose.
Kako u iscrpnom radu „Prekid diplomatskih odnosa SFRJ–Izrael 1967. godine” navodi autor Aleksandar Lebl – dugogodišnji novinar Večernjih novosti i Borbe, koji je 2020. preminuo u Beogradu u 99. godini – taj susret Pavićevića i Dagana održan je u Državnom sekretarijatu navečer u 22.30 i „trajao je pet minuta”, a Dagan je Pavičeviću rekao kako će sa sadržajem note upoznati svoju vladu i obavijestiti ga o njenom odgovoru.
Dva dana kasnije, 13. lipnja, kada je postalo jasno da Izrael neće povući vojsku s arapskih teritorija, došlo je do novog susreta Pavičevića i Dagana u Državnom sekretarijatu SFRJ, a tom prilikom Pavičević je izraelskom poslaniku, „točno u 15.10 sati”, uručio notu o prekidu diplomatskih odnosa.
„Vlada SFRJ konstatira da je vlada Izraela ignorirala upozorenje vlade SFRJ izraženo u njenoj noti izraelskom poslanstvu u Beogradu od 11. lipnja o. g. i da je nastavila s poduzimanjem aktivnosti koje očigledno potvrđuju da vlada Izraela i dalje sprovodi
agresiju prema arapskim zemljama. Vlada SFRJ zbog toga je odlučila prekinuti diplomatske odnose SFRJ s Izraelom, ističući ponovo da odgovornost za sve posljedice koje iz toga proizlaze pada isključivo na vladu Izraela”, stajalo je u noti.
PRVI IZRAELSKO-ARAPSKI RAT
Bilo je to vrijeme drugačijih suvereniteta u odnosu na današnje. Jugoslavija je te 1967. već uživala status predvodnice Pokreta nesvrstanih – koji je okupljao većinu članica UN-a – te je zahvaljujući tome izgradila snažnu vanjskopolitičku poziciju koja joj je omogućila da može povući ovako radikalan diplomatski potez prema Izraelu.
Štoviše, ne samo što je Jugoslavija prekinula odnose s Izraelom, nego je jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito izravno urgirao kod vodstva SSSR-a i drugih zemalja sovjetskog lagera da i one to naprave, što se i dogodilo: tih dana diplomatske odnose s Tel Avivom prekinule su sve članice lagera, osim Rumunjske.
Da bi se bolje razumio ovaj jugoslavenski potez, valja ukratko proći kroz povijest jugoslavensko-izraelskih odnosa od osnivanja Države Izrael 1948. godine pa do Šestodnevnog rata 1967. godine. Takva analiza pokazuje da se Jugoslavija nije protivila osnivanju Izraela, te da su prvih nekoliko godina odnosi između Beograda i Tel Aviva bili dobri.
Kad je u travnju 1947. UN formirao posebnu komisiju za pitanje Palestine (United Nations Special Commission on Palestine – UNSCOP), među 11 članica komisije našla se i Jugoslavija. Sedam članica bilo je za podjelu Palestine na židovsku i arapsku državu, tri zemlje bile su za židovsko-arapsku federaciju (Jugoslavija, Indija i Iran), dok se jedna članica suzdržala.
Konačno, na Generalnoj skupštini UN-a od 29. studenoga 1947. većina članica glasala je za podjelu Palestine, što su podržali i SAD i SSSR, pa je 14. svibnja 1948. David Ben-Gurion u Tel Avivu objavio Deklaraciju o nezavisnosti, čime je odmah počeo prvi izraelsko-arapski rat, jer se arapske zemlje nisu složile s otimanjem ijednog dijela palestinskog teritorija. Arapske vojske su izgubile taj rat i tako je zaživjela Država Izrael.
SOCIJALIZAM U KIBUCIMA
Jugoslavija je priznala Izrael već 19. svibnja 1948. godine. Ubrzo su uspostavljeni diplomatski odnosi i potpisan prvi trgovinski sporazum, čime su se počeli razvijati i privredni, a potom i kulturni i drugi odnosi.
„U Jugoslaviji je vladalo pozitivno raspoloženje prema Izraelu kao zemlji, njegovoj politici i naporima da prihvati Židove koji su željeli tamo živjeti. Posebnu pažnju izazivali su kibuci kao socijalistički oblik organiziranja u poljoprivredi. U Izrael su iz Jugoslavije dolazile studijske grupe i vraćale se s povoljnim utiscima i ocjenama”, piše Lebl.
Spomenuti autor navodi da pogoršavanje jugoslovensko-izraelskih odnosa – do čega je došlo sredinom 50-ih godina – ima u osnovi „negativne ocjene jugoslavenskog rukovodstva o razvoju svjetske situacije nakon završetka Drugog svjetskog rata, karaktera Izraela kao države i njegovom mjestu i ulozi u svijetu, i politici i konkretnim potezima njegove vlade”.
Naime, jugoslavenski komunisti smatrali su da je u toku „ogorčena borba između imperijalističkih snaga, sa SAD na čelu, koje nastoje ovladati svijetom i pritom ne biraju sredstva” i „slobodoljubivih snaga, koje predvode u prvom redu komunisti, odnosno Sovjetski Savez, koji su najvažniji zaštitnici i zastupnici malih zemalja i zemalja koje teže da se otrgnu od kolonijalnog jarma”. Nakon raskida sa Staljinom 1948. ta se ocjena donekle mijenja, pa se „i Sovjetskom Savezu pripisuju hegemonističke težnje”, dok se prema SAD-u, „odakle počinje stizati vojna i ekonomska pomoć, ublažava javna kritika”.
U takvoj konstelaciji, kako piše Lebl, „Jugoslavija je stvaranje židovske države smatrala važnim događajem u antiimperijalističkoj borbi”. A onda se percepcija promijenila.
PRIJATELJSTVO S NASEROM
Na tu promjenu jugoslavenske percepcije Izraela utjecale su ponajviše dva faktora. Prvo, sredinom 50-ih Tito već ozbiljno razmišlja o osnivanju Pokreta nesvrstanih (kojeg će i osnovati 1961. u Beogradu), pri čemu važan oslonac pokreta vidi u arapskim zemljama. U tome je odnos s Egiptom i njegovim predsjednikom Naserom imao posebno mjesto. Kako ističe Lebl, „Naser je veoma cijenio predsjednika Tita kao jednog od vođa nesvrstanih, dok je Tito u Naseru vidio predvodnika arapskog svijeta i imao prema njemu osobne simpatije”.
A drugi faktor bio je izraelski napad na Naserov Egipat 1956. godine, nakon čega jugoslavenski komunisti ocjenjuju da je Izrael postao „sastavni dio imperijalističkog sistema”, odnosno da „služi ciljevima američkog imperijalizma na Bliskom istoku, prije svega u arapskom svijetu”.
Lebl u svom radu naglašava da jugoslavenski negativni stavovi nisu bili upereni protiv postojanja Izraela, već protiv njegove ekspanzionističke politike.
„Jugoslavija i Tito osobno nisu dovodili u pitanje pravo Izraela na postojanje i osuđivali su pozive ekstremnih arapskih krugova na uništenje Izraela i protjerivanje, ‘bacanje u more‘ Židova (…). Ono što je za Jugoslaviju bilo sporno, bile su granice Izraela, koje su bile znatno šire od onih dodijeljenih rezolucijom o podjeli. Stalno je govoreno o ekspanzionističkoj politici Izraela, koja je osuđivana”, piše Lebl.
‘IZRAEL JE AGRESOR‘
Šestodnevni rat počeo je u zoru 5. lipnja 1967. godine. Prethodno je Egipat ishodio odlazak UN-ovih mirovnih trupa sa Sinaja, gdje je potom koncentrirao velike vojne snage na granici prema Izraelu, te je zatvorio Tiranski tjesnac (koji povezuje Aqabski zaljev i Crveno more), čime je Izraelu spriječio izlaz u Crveno more. Sve je to Tel Avivu poslužilo kao razlog da tog 5. lipnja pokrene „preventivni rat” protiv Egipta i združenih arapskih vojski.
Istog dana, samo dva sata nakon izbijanja sukoba, Tito daje sljedeću izjavu:
„Vlada i narodi SFRJ s najvećom zabrinutošću i ogorčenjem su saznali da je jutros otpočeo oružani napad Izraela na Ujedinjenu
Arapsku Republiku (tadašnji službeni naziv Egipta, op. a.). Kao prije deset godina, Izrael je i ovoga puta istupio kao agresor i instrument imperijalističke politike sile i pritiska na suverene arapske zemlje. Vlada SFRJ najodlučnije osuđuje agresiju Izraela”, objavio je Tito.
Jugoslavenski predsjednik pritom je naglasio da „izraelska agresija mora biti zaustavljena”:
„To je dužnost OUN, kao i svih vlada i miroljubivih snaga u svijetu. Organizacija Ujedinjenih nacija u skladu sa svojim odgovornostima za očuvanje mira, treba odmah poduzeti mjere za hitnu obustavu agresije i osiguranje mira na Bliskom istoku”, poručio je Tito, a Lebl u svom radu komentira:
„Izgleda da je predsjednik Tito bio prvi koji je tražio hitnu obustavu agresije.”
SASTANAK U MOSKVI
Izrael je već u prva tri dana rata, do 7. lipnja, potpuno razbio arapske vojske, što je izazvalo uzbunu u SSSR-u, koji je nastupao kao mentor antikolonijalnih pokreta Trećeg svijeta, uključujući i arapskih. Stoga je 9. lipnja u Moskvi održan sastanak šefova komunističkih partija i vlada europskih socijalističkih zemalja, „a radi razmatranja krize na Bliskom istoku i dogovora o tome što da se radi”.
Najveća senzacija sastanka bila je činjenica da je u Moskvu došao i Tito, koji je dotad odbijao dolaziti na sastanke Varšavskog pakta, kako ne bi narušio imidž Jugoslavije kao nesvrstane zemlje. Do Titovog odlaska u Moskvu došlo je na brzinu, bez širih dogovora s državnim i partijskim vrhom, nakon hitnog telefonskog poziva koji mu je 8. lipnja uputio vođa SSSR-a Leonid Brežnjev.
„S obzirom na dramatičnu situaciju na Bliskom istoku, odlučio je da ipak ide, u uvjerenju da se time Jugoslavija ne približava Varšavskom paktu već traži rješenje za jednu od vodećih nesvrstanih zemalja”, piše Lebl.
Na moskovskom sastanku odlučeno je da socijalističke zemlje, uključujući i Jugoslaviju, prekinu odnose sa Izraelom. Također je usvojena izjava o situaciji na Bliskom istoku „stvorenoj izraelskom agresijom”, a arapskim zemljama obećana je pomoć.
Tito se vratio u Jugoslaviju 10. lipnja, a 11. lipnja u Beogradu je održana zajednička sjednica Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ, s jedinom točkom dnevnog reda: „Izvještaj s puta u Moskvu i situacija na Bliskom istoku”. Prije podnošenja izvještaja, Tito je partijskim drugovima opisao dramatične okolnosti pod kojima je došlo do poziva na sastanak i njegove odluke da hitno otputuje u Moskvu.
BREŽNJEV: JOSIPE, MOŽEŠ LI DOĆI?
– Osmog juna u tri poslije podne, odjednom se javlja na telefon sekretar i kaže mi da Brežnjev traži da razgovara. Začudio sam se odakle mi odjedanput direktna veza. Uzmem slušalicu i čujem Brežnjeva: „Ti li si Josipe?”. „Ja sam”, odgovorim. Zatim će Brežnjev: „Evo o čemu se radi. Ovo se tamo sada jako zagužvalo. Situacija se razvija s vrlo hrđavim obrtima. Da li bi ti odmah sutra došao ovdje da se posavjetujemo što da radimo” – kazivao je Tito pred najvišim partijskim rukovoditeljima.
Potom je dodao kako nije znao „da će tamo biti i drugi”, pa je upitao Brežnjeva mogu li se sastati negdje bliže, „recimo u Mađarskoj”.
– A on će na to: „Pa u tome i jeste stvar što trebamo biti svi prisutni.” Odgovorio sam da se moram posavjetovati sa drugovima. Pozvao sam odmah drugove koji su uglavnom bili tu, u Beogradu, o čemu se radi. Svi smo se saglasili da ja idem gore, i već sljedećeg jutra odletio sam u Moskvu. Na aerodromu su me dočekala sva trojica, Brežnjev, Kosigin i Podgorni, i već u devet sati je počeo sastanak. Na sastanku su bili prisutni, kao što ste i vi vidjeli, svi rukovodioci socijalističkih zemalja, prvi sekretari i predsjednici vlada – pričao je Tito.
Iz nastavka Titova izvještaja zapravo se već može zaključiti da je upravo on u Moskvi inicirao zajedničku odluku socijalističkih zemalja Europe o prekidu odnosa s Izraelom:
– Ja sam u Moskvi veoma energično insistirao na tome da borba arapskih naroda nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma. Jer, primijetio sam da su u diskusiji neki predstavnici socijalističkih zemalja, koji su inače dosad dobro govorili, prilično jednostrano istupali iznoseći pojedine greške Arapa, a da u isto vrijeme nisu ništa rekli o imperijalističkim planovima. Htio sam da se ljudi malo razdrmaju, i to je prilično uticalo da su poslije napustili ta uska shvatanja – pohvalio se Tito pred drugovima.
‘JA HOĆU DA JUGOSLAVIJA IMA SNAŽNU INDIVIDUALNOST‘
Govoreći o razlozima odlaska u Moskvu, Tito je partijskom vrhu referirao da ga je ponajviše motivirao strah od gubljenja snage i utjecaja Pokreta nesvrstanih, kao ključnog aktera u „borbi protiv imperijalizma” u svijetu:
– Postavlja se pitanje da li mi, kao nesvrstana zemlja, možemo biti po strani u sukobu na Bliskom istoku. S padom arapskih zemalja, ne bi bilo više ni nesvrstanosti. U Africi je ionako već sve slabo, a Indija se nalazi pod jakim pritiskom. Šta će onda ostati od nesvrstanosti ako se mi ne suprotstavimo kad se radi o tome da se likvidiraju nezavisne zemlje i da se u njima promijene režimi? – rekao je Tito.
Sudeći po transkriptu Titova usmenog izvještaja, vođa jugoslavenske države i Partije na toj se sjednici u Beogradu posebno naljutio kada su mu drugovi rekli da je dio partijskog članstva zbunjen njegovim odlaskom u Moskvu, jer to tumači kao novo približavanje Jugoslavije sovjetskom lageru.
– Ja sam rekao u Moskvi da Izrael za nas predstavlja sporedno pitanje, jer je pijun u rukama imperijalista koje trebamo imati u vidu. Kad se to ima na umu, onda svaka uskogrudnost i pričanje o ulasku u lager predstavlja glupost. Kako možemo mi, koji smo se toliko godina nosili sa svakakvim đavolom, odjedanput postati neki pijun ili lagerski privjesak? – grmio je Tito, te zaključio:
– Ja hoću da Jugoslavija ima snažnu individualnost i među socijalističkim zemljama, i da ona daje svoje sugestije, savjete i slično, a to ne možemo učiniti ako se ne sastajemo – rekao je na kraju svog izlaganja.
Kako navodi Lebl, u zapisniku sa spomenute sjednice stoji i jedan pasus koji ukazuje da su Tito i jugoslavenski vrh bili svjesni i „druge strane medalje”, odnosno radikalizma pojedinih arapskih aktera:
„Dajući punu podršku arapskim zemljama, na sjednici je, istovremeno, ukazano i na štetnost ekstremnih stavova arapskog svijeta o likvidaciji Izraela kao države, o ‘svetom ratu‘, i sl., što Jugoslavija ne može odobriti i podržati. Radi toga potrebno je djelovati na arapske rukovoditelje u pravcu traženja razumnih i trajnijih rješenja arapsko-izraelskih odnosa.”
Dva dana kasnije (11. lipnja) Jugoslavija je izraelskom poslaniku u Beogradu uručila protestnu notu, a 13. lipnja prekinula je diplomatske odnose s Izraelom.
GLAVNI LUTKAR U MOSKVI
Pišući o tom sastanku u Moskvi od 9. lipnja 1967., Lebl kaže kako se „ne zna na čiji prijedlog” je odlučeno da socijalističke zemlje prekinu odnose s Izraelom. Međutim, Lebl je svoj rad objavio 2000. godine, a u lipnju 2005. izraelski list Jerusalem Post objavio je izvještaj koji je 13. lipnja 1967. o moskovskom sastanku napisao tadašnji generalni sekretar Komunističke partije Mađarske Janoš Kadar (izvještaj je pronađen u arhivu KP Mađarske), a iz kojeg se vidi da je praktično sve konce u Moskvi vukao – Tito.
Na početku izvještaja Kadar notira kako su se sovjetski rukovoditelji žalili da se Naser nije konzultirao s njima oko svojih poteza kod zatvaranja Akabskog zaljeva i povlačenja jedinica UN-a sa Sinaja, te da nisu uopće bili uključeni u egipatske odluke, na što je, piše Kadar, „drug Tito rekao da su se
konzultirali s njima i da su oni (jugoslavenski komunisti) odobrili ove korake”.
Šef mađarskih komunista potom dodaje da je to „razumljivo”, budući da Tito i Jugoslaveni „imaju stari i blizak odnos s Egiptom, koji je stariji i trajniji od odnosa sa Sovjetima”.
U nastavku izvještaja Kadar decidirano upravo Titu pripisuje i nacrt zajedničke izjave („communiqué”) u kojem se Izrael označava kao agresor. Nakon što su se Rumunji tome usprotivili, Tito je izjavio da, ako se to ne navede, on se „neće moći vratiti kući, budući da smo mi rekli cijeloj Jugoslaviji tko je agresor”.
Prema Kadarovu opisu, nakon Titova govora sve su zemlje, osim Rumunjske, potpisale izjavu i prekinule diplomatske odnose s Izraelom.
PREKID DO KRAJA SFRJ
Lebl u radu notira da je Tito zbog svojih stavova prema Izraelu dolazio u sukob ne samo sa zapadnim silama, već i s članovima Saveza komunista Jugoslavije. U tom smislu, navodi bilješku koju je američki novinar Richard Eder, ondašnji jugoslavenski dopisnik New York Timesa, zapisao 12. lipnja 1967. u Beogradu:
„Jasno je, pa i u razgovoru s dužnosnicima ovdje, da je Titov žestoki napad na Izrael i njegovo savezništvo s Arapima stvorilo atmosferu neslaganja, čak i među članovima njegove Vlade. (…) Takav anti-židovski stav nikada nije bio prisutan među narodom Jugoslavije, niti među redovima Komunističke partije”, napisao je Eder.
Lebl, i sâm Židov, u svom se radu iz 2000. godine suprotstavlja takvom viđenju novinara NYT-a:
„Bez obzira što tadašnji američki mediji pisali, činjenica je da Titov režim nikada nije zauzeo anti-židovsku politiku, znatan broj Židova sudjelovao je u partizanskom pokretu (i sâm Lebl bio je u partizanima, op. D.P.), pa i kasnije u redovima Komunističke partije. Kritika je bila rezervirana isključivo prema politici
Države Izrael i ekspanzionističkim vojnim akcijama koje je ista pokretala”, zaključuje Aleksandar Lebl.
Prekid diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Izraela trajao je sve do raspada Jugoslavije. Zemlje nasljednice SFRJ uspostavile su diplomatske odnose s Izraelom tek nakon osamostaljenja, a nijedna od njih ne bi se u ponovljenim okolnostima – koje upravo gledamo – usudila napraviti ono što je 1967. napravila socijalistička Jugoslavija.
Zalutali turist iz Zapadne Njemačke
Koliko se Jugoslavija te 1967. protivila izraelskoj invaziji i kakva je politička atmosfera vladala u zemlji, pokazuje i slučaj Franza Haberstoffa, turista iz tadašnje zapadne Njemačke koji se u vrijeme izbijanja rata zatekao u Jugoslaviji na godišnjem odmoru – uhićen je i zatvoren na 30 dana zato što je iznio „podršku izraelskoj agresiji protiv Arapa”.
Kako navodi Lebl, strani reporteri su tada pisali da je nesretni Nijemac vjerojatno mislio kako mora jako paziti da ne kaže nešto protiv Židova, što je u to vrijeme – a i danas – iz povijesnih razloga bilo važno pravilo u Njemačkoj.
(Autor: Slobodna Dalmacija)